Nedjelja,
19. avgust 2018.
Kultura

Jezik sarajevskih Sefarda najsličniji je Cervantesovom španskom

O tome kako su judeošpanski jezik donijeli Sefardi iz Španije u Bosnu i njime se koristili pola milenija za Al Jazeeru govori David Kamhi.

 

Misterij jezika sarajevskih Sefarda ostao bi neotkrivena tajna da nije pojedinaca koji su posvetili ljubav i strast njegovom izučavanju i njegovanju. Pa, iako je u Bosni i Hercegovini ostalo samo dvoje izvornih govornika judeošpanskog jezika, taj melanholični i dinamični jezik sarajevskih Sefarda obilježio je pokoljenja bosanskih Jevreja, jer su na njemu izgovarane najintimnije misli i najskrovitija osjećanja tog svijeta u nestanku.

David Kamhi čovjek je neobične snage i nevjerovatne energije i poslovi kojih se on prihvati u pravilu budu dovedeni do savršenstva. Kao pedagog i violinist stekao je evropsku slavu, a na umjetničkoj pozornici Sarajeva i Bosne i Hercegovine decenijama je figurirao kao ličnost od velikog javnog prestiža.

No, javnost godinama nije znala da je Kamhi jedan od rijetkih preostalih izvornih govornika judeošpanskog jezika i čovjek koji je svoja metodička i naučna znanja i iskustva koristio da otrgne od zaborava jezik sarajevskih Sefarda, taj melodični điđo, kako ga Jevreji u bosanskohercegovačkoj prijestolnici kolokvijalno nazivaju, jezik koji su, kako će se ispostaviti, Sefardi kao najveće blago donijeli iz pradomovine Španije na brdovito balkansko podneblje.

Jezik svakodnevnice

Davno prije nego što se počeo baviti izučavanjem judeošpanskog jezika, Kamhi je taj jezik susreo u vlastitom domu kao govor svakodnevnice. Dobro pamti da mu je prvi učitelj bila nona (baka), koja nije dobro poznavala bosanski jezik i koja se cijeli život slobodno i nesputano koristila judeošpanskim jezikom sarajevskih Sefarda.

- Bavim se sefardikom jer sam iz porodice u kojoj se govrio judeošpanski, ili sarajevski điđo. A naučio sam ga jer je tata bio po zatvorima, mama je radila, a ja sam bio s bakom, nonom, a ona nije baš znala bosanski i ja sam điđo naučio od nje. Osim toga, moj amidža Samuel Kamhi je referentan za judeošpanski, a Kalmi Baruh je bio rođak moga oca i mene je to zainteresiralo i počeo sam se baviti sefardikom.

Priča o judeošpanskom jeziku počinje u vrijeme izgona Jevreja iz Španije, krajem 15. stoljeća, i to je jezik koji pamti život koji su svi narodi Pirenejskog poluotoka živjeli prije nego što su protjerani sa svojih ognjišta, pripovijeda Kamhi.

- Jevreji koji su bili istjerani krajem 15. i početkom 16. vijeka donijeli su jezik koji se govorio u Španiji, i to je español anteclásico, dakle jezik koji je poput naroda, Arapa, Jevreja i kršćana, bio jezik govora, i taj vijek u kojem su tri naroda živjela tamo zajedno zove se El Siglo del oro, odnosno zlatni vijek. Sefardi su donijeli taj jezik i nakon izgona iz Španije, gdje god su došli, oni su govorili taj jezik jer drugi nisu imali.

Prirodno, gdje god da su Sefardi živjeli, nakon izgona, dolazili su u dodir s domicilnim stanovništvom i taj prvobitni španski jezik koji su govorili erodirao je miješanjem s mnogobrojnim lokalnim jezicima. Specifičnost sarajevskog judeošpanskog jezika je da sadrži mnogo antiknih turskih leksema.

- Taj jezik je ispočetka bio sastavljen iz raznih španjolskih dijalekata, kao što su galicijski, aragonski, kastiljanski, katalonski i drugi. Međutim, s vremenom se taj jezik nije dalje razvijao u španskom smislu, nego je došlo do erozije jezika na način da su se umjesto onih riječi kojima nakon 100 ili 200 godina nisu znali značenje primale riječi naroda s kojima su Sefardi živjeli. U tom jeziku ima dosta hebrejskog, ima nekoliko stotina turskih riječi, i to modernih i antiknih riječi, koje su današnji Turci zaboravili.

Francuske reforme

Taj jezik ozbiljan "udarac" preživio je i reformatorskom intervencijom koju su u 19. vijeku Francuzi pokušali provesti. Kamhi kaže da je, zbog udaljenosti i izoliranosti, govor sarajevskih i bosanskih Sefarda bio pošteđen tih reformi.

- Judeošpanjolski ima slavenskih riječi, ima puno italijanskih riječi, osobito venecijanskih, galicijskih, portugalskih, i, na kraju, ima i njemačkih riječi, koje su uvedene kada su došli Aškenazi ovdje i donijeli nove termine. Ovaj jezik u Bosni se jako puno sačuvao i najviše sliči onom jeziku koji su Jevreji donijeli iz Španije. Naravno, i on je erodiran, ali ako govorimo o drugim Sefardima, onda moramo navesti jedan fenomen: početkom 19. vijeka pojavilo se nešto što se zvalo Alliance française israélite (Francuski izraelitski savez). Time su Francuzi htjeli opismeniti turske Sefarde i druge koji su živjeli u Osmanskom carstvu, a ustvari su htjeli uvesti evropsku kulturu. To je bio dvosjekli mač, jer su devastirali jezik i taj jezik koji se govori u Turskoj i Grčkoj ima puno galicizama. Sreća da tog Alliance française israélitea kod nas nije bio. Postoji jedan suspektni podatak da se s njim pokušalo i u Sarajevu.

Jezik sarajevskih Sefarda specifičan je i po tome, objašnjava Kamhi, što je sastavljen iz dva subidioma: jednog, koji je govorio školovaniji dio jevrejskog stanovništva; i drugog, narodskog, jezika čaršije, ulice, trgovine i mahala, koji je bio mnogo življi i rasprostranjeniji.

- Taj jezik u Bosni se zvao prvo španjolo, za razliku od aktuelnog španjolskog, kojeg su zvali španjol, di Španjolis, di Španja. Ovdje su ga zvali điđo i dolazi od riječi judeo, što znači Jevrej. Ovdje su bila dva subidioma tog jezika: jedan, koji je koristio školovani sloj i govorio ga je s mnogo više španskih riječi (u njemu ima turcizama, ali malo riječi iz drugih jezika); drugi, koji je govorio plebs, kolokvijalni sarajevski điđo, koji je živopisan i koji i dan-danas proučavaju ljudi, ali nedovoljno.

Opisujući raznolikost i leksičko bogatstvo điđe, Kamhi navodi primjer. Suočavajući navodne poznavaoce judeošpanskog jezika s jednom sasvim uobičajenom razgovornom rečenicom, shvata da oni izučavaju lingvističku materiju svojstveniju knjiškoj upotrebi nego živom svakodnevnom govoru.

- Probao sam s tim 'profesorima' voditi razgovor i kažem rečenicu: 'Mi nonu tuvu ir al čarši eglenijar kun lus musafirim', i nisu mi mogli prevesti, a znači 'Moj dedo je nanijetio da ide u čaršiju da priča s gostima.' Tu ima turskih riječi i oni nisu mogli to prevesti. Taj jezik treba kod nas proučavati, a ne onaj jezik koji govore u Izraelu, ili Turskoj, ili negdje drugdje, jer se ti jezici razlikuju.

Jezik sefardske književnosti

Điđo se u svijetu tretira na isti način kao i jidiš, jer su na njemu napisana i književna djela od velike književne i jezičke važnosti. Judeošpanski su koristili rabini, pisci, dramatičari i pjesnici, ali je velika nesreća tog jezika što je nesefardskom stanovništvu uglavnom ostao nepoznat.

- Bilo je pisaca koji su pisali na tom jeziku. Pisao je Kapon (to je bio nadrabin koji je došao iz Bugarske), pisala je Laura Bohoreta Papo, pa je pisao Moafi, pa Buki Romano; bilo je dosta tih pisaca, međutim, najveća je nesreća bila što taj jezik nije došao šire u ovaj narod ovdje, koji nije sefardski, tako da je on bio na neki način zatvoren.

Judeošpanski jezik sarajevskih Sefarda najsličniji je klasičnom španskom jeziku, a najljepšim književnim judeošpanskim koristila se Laura Papo, čije bogato i raznovrsno djelo opisuje život i osjećaje sarajevskih Jevreja, pripovijeda Kamhi.

- Bohoreta je pisala pozorišne komade, prije svega, zatim pjesme i priče. Jedna je od najplodnijih evropskih ljudi i pisaca u Evropi koji su pisali na judeošpanjolskom jeziku. Ona je tek šezdesetih godina postala poznata, kada su njena djela otkrivena u Arhivu grada Sarajeva, i ona je danas u modi. Snimaju se filmovi o njoj i ja sam učestvovao u snimanju jednog.

Kamhi pojašnjava da je u svojim istraživanjima došao do saznanja da je judeošpanski jezik sarajevskih Sefarda najsličniji español anteclásicu, odnosno jeziku na kojem je Miguel Cervantes napisao svog slavnog Don Quijotea. Objašnjavajući sličnosti i srodnosti Cervantesovog španskog i judeošpanskog, Kamhi navodi zanimljivo historijsko-lingvističko zapažanje: "Španski Cervantesa je sličan našem jeziku isto koliko i španskom. Glasovi š, ž, đ koji su bili u španjolskom su se izgubili. Recimo, Don Kihote se zvao Don Kišote."

Šta je to ladino?

Kamhija ljuti neodgovoran odnos lingvističke zajednice i šire javnosti prema tom neprocjenjivom jezičkom blagu Bosne. Taj se odnos najbolje ogleda u činjenici što je danas u upotrebi prevladao naziv ladino za jezik sarajevskih Sefarda, što je potpuno netačan i pogrešan termin.

- Ladino do Drugog svjetskog rata kao termin gotovo nije bio u upotrebi. Termin je uveden poslije rata. Ladino dolazi od glagola enladinar, što znači latinizirati. Ladinado doslovno znači 'onaj koji govori latinski'. E sada, mahazori, jevrejske svete knjige, njih je trebalo prevesti na španski, međutim, semitski i ovi indoevropski jezici nemaju ništa zajedničko. Kod semitskih imate konsonante i vokale koji se mijenjaju tako da su prevodili bukvalno od riječi do riječi. Taj jezik se nikada nije govorio. Upotrebljavao se samo u prevodima svetih knjiga. Jedan veliki sefardist, možda najveći, Haim Vidal Sefiha, koji je 1964. godine, na jednom simpoziju rekao: 'Ladino je sačuvan samo za vjerske knjige', kaže: 'On se piše, ali se ne govori.'

 

Izvor: Al Jazeera

Foto: EPA